Privatna srednja škola Gimnazija i ekonomska škola Benedikt Kotruljević

U sklopu nastave iz fizike posjetili smo otvorene dane Instituta Ruđer Bošković. Prvi dio obilaska činilo je predavanje nama učenicima i nekolicini umirovljenika koji su vjerojatno za otvorene dane saznali sa zadnje strane Večernjaka i odlučili ubiti petak poslijepodne obnavljajući zakržljale memorijske kapacitete. Predavanje se sastojalo od kratke biografije Ruđera Boškovića, te nešto opsežnijih informacijama o institutu. Uslijedilo je predavanje „novopečenog“ doktora koji je svima pokušao nabaciti pokoju dubokoumniju dosjetku dok je većina potvrdno klimala glavama i glasno uzdisala na ponešto stručnije pojmove…

Uslijedio je nešto ozbiljniji obilazak laboratorija kojima je tema bila kristali i njihove skupine. Natrpavši se u laboratorij, razrednica je uredno ušutkala učenika koji je pokušavao doznati nešto više od znanstvenice koja se pronašla na licu mjesta (broj telefona je bio u pitanju). Uspjeli smo vidjeti stalaktite i slične primjerke sedimenta koji se inače ne mogu vidjeti nigdje drugdje nego u hrvatskim spiljama i to zato što su zakonom zaštićeni (kasnije smo dobili opravdanje od kuda izložbeni primjerci - veza je bila u pitanju). Nastavak obilaska je završio u susjednom laboratoriju gdje smo izvršili genocid nad malenim nedužnim maslačkom. Naime, pružili smo jednom malenom cvjetiću smrt kakvom se samo rijetki mogu nadati. Svi znamo da je smrzavanje velika prijetnja svakoj biljci u prirodi, no ovaj je imao čast biti smrznut u vremenskom razdoblju od… Recimo 0,5 sekundi, i u tekućem dušiku (dok bi se u prirodi smrzavao i do nekoliko sati, što je naravno mučenje, pa smo ispali nadasve humani). Znanstvenica čiji broj telefona i dalje netko nema, pokušala je tim cvjetićem razbiti radni stol, no na kraju je ipak radni stol uništio smrznuti cvjetić. Nastavak se odvijao u nešto opuštenijem okruženju uz nekoliko snajperskih dalekozora, par topova, minobacača. Tu smo saznali i sljedeću činjenicu. Da je znanost bila ovoliko razvijena i prije nekakvih tisuću godina, vampiri i vukodlaci ne bi postojali jer bi bili izliječeni, čime drugim doli svijetlom. Priča se nastavlja u nešto dinamičnijem okružju gdje je sve oblijepljeno ukrasnim naljepnicama tipa: BIOHAZARD WARNING i slično. Riječ je naravno o akceleratorima, razbijačima atoma… Čovjek nam je počeo predavati i objašnjavao mnogošto na umanjenom modelu akceleratora, čak se bio i uživio u ulogu predavača, no nadležni mu je ubrzo dotrčao sav zadihan i sa strahom na licu mu priopćio da ga traži punica… Sljedeći dio je probudio mnoga pitanja i zanimanja, no vremena za daljnje pothvate nije bilo… Riječ je bila o genomu čovjeka na mikročipu… Budi mnoga etička pitanja no, ostali smo na tome da znanost zna najbolje. Čak smo i ugovorili brak. Znanstvenica je pristala oženiti moga kolegu ukoliko ovaj uspije vlastitim financijama kupiti stroj, dva koji očitava mikročip (hint: stroj je vrijedan 500 000 E). Na izlazu smo pozdravili znanstvenicu uz pokoji izvučen smile, a i stroj sam potiho zamolio da po svojoj punoljetnosti dokaže sudu kako želi skrbništvo nad sobom prebaciti s instituta na mene…